Dispraksija je također poznata i kao razvojni koordinacijski poremećaj (developmental coordination  disorder), a predstavlja skup simptoma koji se preklapa s ostalim neurorazvojnim stanjima kao što su ADHD, disleksija, te poremećaj socijalizacije i komunikacije. Neurološki je uvjetovana i prisutna od rođenja. Postoje tri tipa dispraksije – oralna, verbalna i motorička.

Djeca s dispraksijom pokazuju teškoće u razumijevanju informacija koje njihova osjetila primaju, kao i poteškoće povezivanja informacija s odgovarajućom aktivnošću. Roditelji ih često opisuju kao “nespretne“, imaju poteškoće u svladavanju jednostavnih motoričkih aktivnosti, poput vezanja cipela ili silaženja niz stepenice. „Učinkovito motoričko planiranje“ znači da će osoba biti u stanju odrediti što treba učiniti i zatim to izvršiti. Bit će sposobna staviti jednu nogu ispred druge, prebaciti težinu s desne noge na lijevu, stvarati ravnotežu rukama i tako prijeći kroz neki prostor. Kako bi se izvele te radnje, ili niz radnji, potrebna je i određena razina koordinacije.

Više od polovice djece s dispraksijom ima problema s pažnjom.

Prema DSM V, dijagnostički kriteriji za razvojni koordinacijski poremećaj su:

• Motorna izvedba koja je uglavnom ispod očekivane razine – koordinacijski problemi, nespretnost, kašnjenja u svladavanju razvojnih motoričkih aktivnosti (pr. hodanje, puzanje, sjedenje) ili u stjecanju osnovnih motoričkih sposobnosti (pr. hvatanje, bacanje, udaranje, trčanje, skakanje, poskakivanje, rezanje, bojanje, tiskanje, pisanje).
• Poremećaj, bez iznimaka, značajno i stalno ometa dnevne aktivnosti ili akademski uspjeh.
• Početak simptoma je u ranom razvojnom razdoblju.
• Deficiti motoričkih vještina se ne mogu objasniti intelektualnim teškoćama (poremećaj intelektualnog razvoja) ili oštećenjem vida i ne mogu se  pripisati neurološkim stanjima koji utječu na kretanja (npr. cerebralna paraliza, mišićna distrofija, degenerativni poremećaj).

Dispraksija može biti nasljedna, ako se prenosi s majčine strane, mogućnost nasljeđivanja je 1:3, a ako se ona prenosi po očevoj strani vjerojatnost veća i iznosi 2:3. Iako urođena predispozicija postoji, ona ne mora dovesti do razvoja dispraksije. Kao mogući uzročnici navode se čimbenici rizika: nedostatak kisika pri porođaju (hipoksija) te bolesti ili stresna stanja majke tijekom trudnoće. Trenutno ne postoji jedinstven test za dispraksiju. Osnovni kriterij je procijeniti motoričku koordinaciju koja je ispod razine s obzirom na dob i intelektualni status, a mjeri se standardiziranim testovima te verbalne  i neverbalne sposobnosti. Od roditelja se uzimaju podatci o interakciji djeteta i okoline i o odstupanjima u razvojnim fazama. Neki simptomi dispraksije mijenjaju se s obzirom na dob.

• Poteškoće u motoričkom razvoju: sjedenje, puzanje i hodanje.
• Poteškoće s oblačenjem (samostalno odijevanje, vezivanje cipela i slični zadaci mogu biti problematični) i hranjenjem (nemogućnost koordinacije pokreta prilikom žvakanja uzrokuje stalno prosipanje hrane, a dijete može biti prozivano kao neuredno).
• Problemi s ravnotežom, nespretnošću, učestalim padovima i ozljedama. Ta su djeca nespretnija u odnosu na ostalu djecu. Lakše gube ravnotežu i nisu dobro koordinirana pri kretanju.
• Nemogućnost bicikliranja, bacanja i hvatanja lopte, poteškoće u skakanju.
• Poteškoće na području senzorne integracije (nerazvijen ili slabo razvijen taktilni osjet, nelagoda prilikom češljanja, šišanja ili rezanja noktiju, propricoceptivne poteškoće).
• Otežana prostorna orijentacija, spoticanje, kriva procjena udaljenosti i nespretnost.
• Često imaju govorne teškoće koje uzrokuje nedovoljna kontrola mišića govornih organa.
• Sporije uče nove igre i njihova pravila.
• Nerazlikovanje prostornih pojmova – iza, ispred, na.
• Teško donosi odluke.
• Otežano prate jednostavne upute i njihovu izvedbu u potrebnom redoslijedu.

Djeca s dispraksijom se ne mogu pouzdati u svoje tijelo.

Ranim uključivanjem u rehabilitacijske programe nastoji se postići optimalni razvojni ishod  djeteta s dispraksijom. Od velike je  važnosti  rana procjena koja bi pomogla djeci i roditeljima kako se djeca s dispraksijom ne bi etiketirala kao lijena, neposlušna, neodgojena i  djeca koja se ne trude.

Suvremena istraživanja pokazuju kako intervencija u ranoj dobi ima veliku korist za pojedinca, obitelj i društvo.

Za Martinin blog napisala Ana Šečić, mag.edu.rehab.