Neuroplastičnost

U kontekstu razumijevanja psihomotoričke (re)habilitacije kao kontinuiranog procesa kod djeteta s neurorizičnim čimbenicima, rano dijagnosticiranje i pravovremeni početak provođenja povećava mogućnost njezine efikasnosti u skladu sa zakonitostima neurološkog razvoja. Jedna od važnih zakonitosti neurološkog sustava, konkretnije mozga, jest njegov plasticitet, odnosno neuroplasticitet, koji predstavlja njegovu cjeloživotnu sposobnost da reorganizira svoje neuralne sastavnice na osnovi novog iskustva. U tu svrhu potrebna je adekvatna stimulacija mozga s periferije, što čini i bazu različitih metoda (re)habilitacije.Plastičnost je stalno prisutna tijekom cijelog života, ali različiti tipovi plastičnosti dominiraju tijekom određenih razdoblja.

“Neuroplastičnost je sposobnost neurona za stvaranje novih veza, utiranje novih putova kroz korteks i čak preuzimanje novih uloga. Ukratko, neuroplastičnost podrazumijeva preoblikovanje mozga.

(Schwartz, Begley, 2005.)

 

Novije spoznaje iz neuroznanosti znatno su utjecale na shvaćanje morfologije i funkcije mozga čovjeka. Krajem 20. stoljeća, mozak je od „fiksne“ tvorbe, čija je građa određena trenutkom rođenja, opisan kao „plastična“ struktura, sposobna prilagodbi pod utjecajem različitih iskustava. Danas su istraživanja o utjecaju čimbenika na neuralnu plastičnost u eksponencijalnom rastu. Istraživanja iz područja neuroznanosti pružaju brojne dokaze o tome kako tijekom života različita iskustva mogu promijeniti strukturu i funkcionalnu organizaciju mozga. Plastičnost mozga izraženija je tijekom rasta i razvoja. Ipak, ona je višestruko dokazana i u odraslom, (razvijenom) mozgu.

Plastični procesi u živčanom sustavu odvijaju se za vrijeme normalnog funkcioniranja tijekom cijelog života, a ne samo uslijed patoloških stanja. Stvaranje veza između neurona ovisi dijelom o genetičkim predispozicijama, ali i uvjetima okoline tj. epigenetičkim faktorima, koji svojim poticajima znatno utječu na kvalitetu sazrijevanja i funkcioniranja središnjeg živčanog sustava.

Razvoj središnjeg živčanog sustava

Tijekom trudnoće mozak se razvija nevjerojatnom brzinom. U trenutku rođenja dijete ima sve neurone koje će ikada imati, njih oko 100 bilijuna, ali i nakon rođenja nastavlja složena organizacija mozga. Migriranje i smještanje, te postizanje funkcionalnosti  neurona nastavlja se intenzivno tijekom prve dvije godine života, kao i umrežavanje, te rast dendrita. U početku se stvaraju veze s mnogim obližnjim i nekim udaljenijim stanicama te se spontanim bljeskovima (prije rođenja) utvrđuju pojedine neuronske veze. Nakon rođenja veze se ne održavaju spontanim bljeskovima, već stimulacijom iz okoline. Često podraženi neuroni opstaju, a ako stanica ne stvori dovoljno veza, također umire. To čišćenje suvišnih veza počinje od 7. mjeseca intrauternog života i na taj način do trenutka rođenja može nestati oko 50 % neurona. Proces „čišćenja“ se nastavlja cijelog života, a najintenzivniji je u vrijeme puberteta. U djetinjstvu se održavaju nepotrebne sinapse jer još nije određeno u kojem će se smjeru mozak razvijati i tada je otpornost na oštećenja velika, a nakon puberteta otpornost na oštećenje postaje mnogo manja. Dakle s godinama mehanizmi plastičnosti postaju manje učinkoviti, ali ne gube svrhu.

 

Istraživanja

Tek od 60-ih godina prošlog stoljeća počinje se prihvaćati da mozak može mijenjati svoju strukturu u odnosu na podražaje iz okoline. Istraživači David Krech, Mark Rosenzweig i Edvard Bennet radili su pokuse na dvije skupine štakora. U takozvanim. „obogaćujućim“ kavezima s mnoštvom igračaka i sličnog, živjelo je jedno leglo štakora, dok je drugo leglo štakora živjelo u „osiromašujućim“ kavezima. Istraživači su otkrili kako je mozak „obogaćenih“ štakora imao veću koncentraciju jednog spoja. Marian Diamond je kasnije, u suradnji s njima, mjereći debljinu korteksa štakora pronašla 6% deblji korteks u „obogaćenih“ štakora. Bitno je to što su štakori s debljim korteksom bili pametniji i snalažljiviji u novim situacijama, tj. labirintima. Takvo zadebljanje korteksa može se objasniti pojačanim grananjem dendrita kao odgovorom na iskustvo, što je dokazao i Ralph Holloway. Bogato razgranati dendriti i spinovi rastu, mijenjaju oblik ili se skupljaju ovisno o tome kako osoba doživljava svijet. Dakle, ovisno o stimulacijama iz okoline može doći do obogaćivanja mozga, ali ako mozgu nisu pružene adekvatne stimulacije, može doći i do osiromašivanja. Mozak je sustav kojem je u cilju štedjeti energiju, tako da putevi koji nisu stimulirani, propadaju.

Arnold Schiebel je otkrio kako u Wernickeovom području mozga, koje je zaduženo za razumijevanje govora, ima više dendritskih grananja. Drugi je pak par istraživača otkrio kako je u mozgu vrhunskog glazbenika, sloj korteksa odgovoran za sluh bio zadebljan. Može se zaključiti kako se ono što radimo u životu, odražava na strukturu našeg mozga. Bitno je još spomenuti kako nisu svi dijelovi mozga jednako plastični. Dijelovi mozga koji su odgovorni za glavne regulatorne funkcije održavanja života nisu baš osobito plastični, jer bi to bilo pogubno, tako da oštećenje istog intenziteta u korteksu i moždanom deblu ima jako različit ishod. Plastičnost nekog dijela mozga ovisi o području mozga i o stadiju razvoja.

Plastičnost u rehablitaciji

Temelji rehabilitacije leže na plasticitetu, koji je kao i brza organizacija središnjeg živčanog sustava, najizraženiji u prvoj godini života. Zato je pravovremeno otkrivanje neurorizične djece, a ne samo oštećenje, presudno za rehabilitaciju.

U rehabilitaciji je bitna adekvatna sistemska, neuromotorička, senzomotorička ili kognitivno-perceptivna stimulacija te individualni rad, usmjeren na cjelokupni razvoj primjeren sposobnostima djeteta. Rehabilitacija se ne usmjerava samo na oštećeni sustav, jer on ne funkcionira sam za sebe. Kako bi se obnovile funkcije oštećenih područja mozga, u njega mora stići dovoljno adekvatnih poticaja s periferije koji će biti obrađeni i uspostaviti normalno funkcioniranje. Mnogi autori navode da programi započeti prije devetog mjeseca kronološke dobi, rezultiraju najvećim napretkom u motoričkim i ostalim vještinama.

S ranom intervencijom treba početi rano, ali prostor mogućnosti se ne zatvara s tri godine života.

Ana Šečić, mag. edu.rehab

Podijelite

Pristupite dodatnom sadržaju

Prijavite se na newsletter i pristupite dodatnom sadržaju i vježbama koje će stizati na vašu e-mail adresu.

More More
*Vaše podatke čuvamo u servisu Mailchimp te vam putem njega šaljemo e-mailove Ne želite više primati newsletter? Odjavite se ovdje.